Muško-ženska prijateljstva

Vrlo intrigantna i zanimljiva tema o kojoj su razmišljanja i stavovi prilično podeljeni su muško-ženska prijateljstva. Za neke ona ne postoje. Mnogi ne veruju u to da muškarac i žena mogu da budu samo prijatelji.
men-2425121_960_720

Vrlo intrigantna i zanimljiva tema o kojoj su razmišljanja i stavovi prilično podeljeni su muško-ženska prijateljstva.

Za neke ona ne postoje. Mnogi ne veruju u to da muškarac i žena mogu da budu samo prijatelji. Da mogu da izgrade odnos u kojem nema dubljih emocija. Bar jedne strane. Neki idu i korak dalje i takve odnose tumače kao glumu ili prenemaganje.  

Opet, muško-ženska prijateljstva su kod nekih drugih ljudi čak i jača od onih sa istim polom. Neki se mnogo bolje snalaze u takvoj komunikaciji. Nema one skoro pa uobičajene ljubomore koju često prati odnos dve žene ili pak suparništva kada su u pitanju muškarci. Tu kao da svako u prvi plan stavlja ono najbolje od svog pola i svoje ličnosti.

Neke žene lakše i opuštenije komuniciraju s muškarcima nego s drugim ženama. Posebno one koje su pomalo van uobičajenih ženskih tema, koje ne preferiraju tipično ženske priče i trač sesije. Za neke muškarce, najpre one s ponešto širim interesovanjima od posao-kola-sport komunikacija sa ženama ume da bude podsticajna i inspirativna.

Lično spadam u kategoriju žena koje lakše i opuštenije komuniciraju s muškarcima ali za prijateljice sam uvek birala žene.

Sad bi neko mogao da se zapita – šta ova napisa. No, sledi obrazloženje.

Jedno od mojih uverenja (koje život potvrđuje) je da su najbolje i najuspešnije one ljubavne veze koje proisteknu iz prijateljstva. Gde se ljudi vremenom, neopterećeni roze cvikama i naletima strasti, upoznaju a potom i zavole. Gde se upoznaju rasterećeni projekcijama i očekivanjima i gde su narav i karakter čoveka u prvom planu. Gde ljudi vremenom spontano upoznaju jedno drugo a bez da sebe predstavljaju preko suptilnih laži, iskrivljenih istina ili isforsiranih i odglumljenih romantičnih gestova kao što to obično biva kada odnos kreće zaljubljenošću.

U tom smislu ne verujem u muško-ženska prijateljstva. U pravu bliskost koju ona podrazumevaju. Verujem da skoro uvek jedna strana želi više ali se obično ne usuđuje da svoja osećanja otvoreno ispolji. Ili pak čeka da se stekne pravi trenutak da ih pokaže. Ili se nada da će druga strana vremenom i sama uvideti da su stvoreni jedno za drugo.

Ono u šta verujem su muško-ženska drugarstava.

(O razlici između drugarstava i prijateljstva pisala sam u tekstu – ženska prijateljstva.)

Verujem u drugarstva koja u svojoj osnovi imaju neko zajedničko interesovanje koje ljude spaja ali ih suštinski ne zbližava. Znate ono kad s nekim volite da pričate na određenu temu ili dve ali nemate želju za poveravanjem. Kada je komunikacija više intelektualna nego lična.

Naravno, ostavljam prostor i sasvim drugačijim tumačenjima i viđenjima. No meni je poprilično teško da zamislim muškarca i ženu koji su u identičnoj meri jedno za drugo emotivno nezainteresovani a u isto vreme bliski.

Ono što mnogo češće vidim su odnosi gde jedna strana u nekom trenutku shvati da je počela da gaji emocije, pa pristaje na prijateljski odnos a zarad toga da uopšte bude u društvu osobe koju želi kao intimnog partnera.

Nekada se desi da se probude osećanja i druge strane i to je najbolji mogući scenario, međutim, dešavaju se i neki bitno drugačiji. Poput jalovog nadanja jedne strane da će ona ili on u nekom trenutku shvatiti i prihvatiti njihovu ljubav. Na žalost to ume da preraste i u grozne igrarije iskorišćavanja gde je druga strana svesna kako stvari stoje ali se blaženo pravi šašava jer za to ima neke svoje razloge.

Neke žene i muškarci drže potajno zaljubljene u vrsti čekanja i odnos štima sve dok za njih ne naleti prava ili pravi. Oni naklonost druge strane iskorišćavaju bilo u materijalnom bilo u smislu neke druge koristi ili podobnosti. Sem toga, prija im i imponuje to da znaju da ih druga strana želi. (Uh kako to napumpa sujetu).

Neki pak zaljubljenu stranu drže u rezervi. Znate ono – AKO se bolji/bolja ne pojavi može i on/ona da prođe. Tu se svesno manipuliše, i s vremena na vreme daje poneka naznaka i lažna nada, kako bi odnos ostao onakav kakav njima odgovara. Dok im odgovara.

Ne treba da naglašavam koliko je to ljigavo i odurno. Međutim, u isto vreme to je igra u kojoj oba igrača snose sličnu odgovornost.

Koliko god je grozno nekog zavlačiti, grozno je i sebe lagati i zamlaćivati. Koliko god je bezobrazno igrati se s tuđim emocijama, toliko je i neozbiljno prema sebi dozvoliti beskrajnu bolećivost zarad bajkovitih iluzija. Jer ako neko posle 3-4-10 godina prijateljstva ne pokazuje nikakve naznake da želi da odnos prevede na bliskiji a koliko to godina treba još čekati da se prizna nepobitna istina?

Ponoviću, ovo je moj stav koji ne mora biti istina za svakoga.

On je potkrepljen što ličnim iskustvom što iskustvom drugih ljudi. Obično onih koji su mi se obraćali za savet i pomoć kako da razreše probleme tipa – zašto moj najbolji prijatelj ne može da me voli, zašto moja najbolja prijateljica ne vidi da sam ja savršen muškarac za nju.

Ne valja se igrati sa sopstvenim životom. Lepo je voleti, divno, ali valja znati i to da se za ljubav ne moli. Nema prave ljubavi i odnosa ako nema uzvratnosti. Imajte to uvek na umu.

Ako ni zbog čeg drugog ono zbog toga da ne osvane dan i sine pitanje – a na šta odoše moje godine.

Ostavite odgovor