Tester sebičnosti

Nije problem u poklonima i tome koliko će se ko izuti. Problem je u tome šta se njima poručuje. Problem je što su oni pokazatelj koliko je kome stalo i koliko se obraća pažnja na potrebe ili interesovanja druge osobe.
20

Kao dosta mlađoj smetale su mi neke stvari a da za njih nisam umela da nađem racionalno objašnjenje. Sećam se da sam u srednjoj školi kupila poskupu kremu za lice međutim kako sam je stavila dobila sam napad odvratnosti i brže-bolje sam otrčala da se umijem. Preplavio me je osećaj nekakve nepodnošljive lepljivosti i nije bilo sile da ja to čudo ponovo stavim na lice. Slično sam reagovala i na kreme za telo. Kako bi ih stavila u ruke obuzeo bi me osećaj ljigavosti, kao da treba da se mažem nekakvom sluzi. Grozno.

Pričala sam o tome ljudima kao o kuriozitetu koji meni samoj ide na živce a za koji nemam objašnjenje. Možda sam se nadala da neko ima sličnu reakciju pa da mi da savet ili šta god.

Sećam se mog šoka kada sam za rođendan dobila mleko za telo od osobe kojoj sam svoju problematiku potanko ispričala. Gledala sam to mleko čudnog mirisa (nekakve žitarice su bile u pitanju) razmišljajući šta ću s njim.

Da stvar bude još upečatljivija par dana kasnije to isto mleko sam našla na rasprodaji u marketu. Znate ono, sve u pola cene zbog skorog isteka roka trajanja. Tad sam počela da se smejem. Pomislila sam, jedino da se u njemu kiselim na dnevnoj bazi i možda ga potrošim za tih par nedelja.

Kristalno mi je tada postalo jasno kako sam kotirana i koliko bitna. Poklon kupljen preko bede da se što jeftinije prođe. Da se kaže da se nešto kupilo. I to u ona (kažu srećna) socijalistička vremena kada se i moglo i imalo. Poklon od osobe koja s parama nije imala ama baš nikakav problem. Ali je očito imala problem s nekim drugim stvarima.

(Inače, bonus informacija, i sledeće godine sam dobila mleko za telo. Ista marka. O da. Vrlo upečatljivo. I da, mazali smo obuću naveliko s njim, sijala se samo tako).

S vremenom je moja problematika vezana za kozmetiku prošla. Sad se umazujem od glave do pete. Ali je krema incident postao sinonim za naviku koju sam potom usvojila. Onu da povremeno testiram ljude. Da ispričam neke upačatljive priče da vidim koliko su stvarno zainteresovani za mene a koliko ono što govorim samo proturaju kroz uši željno iščekujući svoj red da zinu.

Naravno, nije nužno pamtiti svaku reč koji drugi kažu, ljudi smo i zaboravljamo, ali postoje stvari koje se ne smeju olako smetnuti s uma. Stvari čije je zanemarivanje nedvosmislen znak suštinske nezainteresovanosti. Koje su signal da druga strana samo glumi ili odrađuje neki stepen bliskosti.

Znate, uopšte nije problem u poklonima i tome koliko će se ko izuti kad je za to formalna prigoda. Problem je u tome šta se tim poklonima i gestovima poručuje. Problem je što su oni pokazatelj koliko je kome stalo i koliko se obraća pažnja na potrebe ili interesovanja druge strane. Koliko se vodi računa o njoj i o njenoj prirodi i senzibilitetu.

Za mene su te test probe uvek bile savršen način da proverim neke svoje sumnje i rezerve u iskrenost pobuda nekih ljudi koji me okružuju.

Volim to da zovem – tester sebičnosti.

A sebični?

Pa realno, nisu oni krivi, deca se ne rode takva, sve je to posledica vaspitanja i porodičnih okolnosti. Međutim, mislim da sebične ljude treba ispoštovati. Ako im je već toliko mučno da daju i potrude se oko drugih onda gledam da im ne namećem te tako im mrske obaveze. Lepo se izmaknem i eto njima rasterećenja. Izdatak manje a i ne moraju da slušaju moje dosadne priče.

Svi srećni. Ali ne lezi vraže, nisu svi srećni. Ispada da srećna budem samo ja.

Oni ne bi da daju, oni ne bi da slušaju druge, ali bi da budu saslušani, da se njima posveti pažnja, da se oni obasipaju poklonima. E pa dušice moje, ne ide to baš tako. Kako kaže narodna, šta poseješ to ti na trpezu stigne.

Ne lepi se na sebičluk ljubav i poštovanje. Ne lepi se na egoizam osmeh i radost.

Bojim se da je kulturna distanca emotivni maksimum. Bar s moje strane.

Ostavite odgovor