Šta to stvarno jeste ljubav?

Ljudi su sluđeni kontradiktornim informacijama i raznolikim ličnim zapažanjima često do te mere da su u malo šta sigurni, da im se ljubav čini kao magla u kojoj svaki pravac može biti i pravi i pogrešan.
27

Koja je najznačajnija knjiga koju sam ikada pročitala? Pitala sam se neko vreme da li na to pitanje uopšte postoji odgovor. Da li je to jedna ili možda više knjiga.

Za nekoga ko je fasciniran saznanjima i idejama koje one donose, odgovor na to pitanje je mnogo više od promišljanja o pročitanom. Pitanje koje se prvo nameće je – a šta je to nama ljudima najbitnije u životu. Šta je ono što nas pokreće. Šta u nama budi inspiraciju da budemo najbolji što možemo.

Najčešće je odgovor na to ljubav. U najširem smislu te reči.

Kad malo bolje o tome razmislimo i kad se zapitamo šta je to ljubav, većina nas se pomalo zbuni. Moguće otuda što je svako drugačije zamišlja. Svako ima svoju ideju i predstavu kako ona treba da izgleda, kako da se iskazuje. Koji su to gestovi i reči koji su sinonimi za osećaj bliskosti i pažnje. Koji je to spekrat emocija koje ljubav treba da u nama probudi. Na prvi pogled sve tu deluje jasno. Ljubav bi trebalo da bude manifestacija pozitivnih emocija. Stanje sreće i prijatnosti. Zadovoljstva i radosti. Međutim, svet baš i nije mesto velike ni sreće ni radosti. Pre je obratno. Ljudi su mahom nezadovoljni i uznemireni, frustrirani i besni.

Kad malo razmislimo zašto je to tako shvatimo da je mnogo šta u vezi tih naših ličnih definicija ljubavi, uspeha, sreće, poštovanja vrlo upitno. (Da ne kažem veoma pogrešno.) Količina iluzija, pogrešnih i uslovljenih uverenja, nerelanih očekivanja i bajkovitih želja je ogromna. A time i razloga za osećaj potištenosti, neispunjenosti i zakinutosti.

Ljudi su zbunjeni signalima koji stižu od bližnjih i okruženja. Sluđeni kontradiktornim informacijama i raznolikim ličnim zapažanjima često do te mere da su u malo šta sigurni, da im se ljubav čini kao magla u kojoj svaki pravac može biti i pravi i pogrešan.

Ljubav je večiti san svakog čoveka ali na žalost za većinu nedosanjani san. A najčešće iz razloga jer je taj san sveden na bajku.

Količina pogrešnih uverenja i iluzija šta ljubav jeste i treba da bude je nestvarna. Količina pogubnih obrazaca kojima se ljudi vode u potrazi za njom je zastrašujuća. A moguće najtužnije od svega je upornost u odbijanju da se s tom istinom suočimo. Da dovedemo u pitanje svoje čudne postavke bliskosti i svoja nerelana očekivanja.

Mi se radije osuđujemo na doživotnu samoću i uskraćenost nego da otvorimo oči i priznamo sebi da u ponečem grešimo. Da ponešto izmaštane ili nametnute slike nije istina. Da nas put kojim idemo neće odvesti tamo gde želimo. Mi se radije dopingujemo strahovima i samosažaljenjem ili se pak nadižemo i samoveličamo pre nego što smo spremni da se suočimo s istinama koje bi nas mogle osloboditi.

Postoji mnogo knjiga koje su me istinski zaintrigirale, koje su me naučile bitnim stvarima. Koje su mi pomogle da bolje razumem i sebe i život. Ali samo je jedna knjiga imala tu moć da rastera maglu mojih iluzija o ljubavi.

Ne, nije bilo prijatno čitati je. Nije obećavala laka i brza rešenja. Samo istinu. Jasnu i nedvosmislenu. Onu za koju sam osećala da ću platiti cenu ako je zanemarim. Ako se zanesem da kažem – to za mene ne važi. Moja se sujeta bunila ali je moja duše govorila – da, to je to.

Postoje knjige koje su bukvari emocionalne pismenosti. Koje daju temeljna saznanja nužna za zdrav i ispunjen život. Formule ljubavi, Zoran Milivojević. je takva knjiga.

Kada sam je pročitala imala sam potrebu da svoja saznanja podelim s ljudima. Da i njima pomogne kao i meni. Ispostavilo se da je ta knjiga i na jedan sasvim drugačiji način bila neverovatno bitna za mene. To kako su je neki ljudi prihvatili a drugi odbili bio je jasan pokazatelj njihove emotivne zrelosti ali i spremnosti da realno sagledaju život i druge ljude. Time i mene.

Argumenti odbijanja govore o tome da svako od nas sam bira svoj put i da se ne može pomoći nekome ko misli da i nema problem. Međutim, odbijanje da se saznaju činjenice meni daju slobodu da ne učestvujem u jalovim raspravama o zakinutosti. Teško je s tvrdoglavim i isključivim stilom ponašanja očekivati veliko saosećanje na svoje izlive ljubavnog čemera.

Jedno je nešto ne znati. Sasvim drugo odbiti da naučiš ili bar primiš k znanju neke činjenice.

Znate, ljudi koji nešto ne znaju imaju alibi da bi možda bili bolji i uspešniji da su imali prilike da nauče. Ljudi koji učenje odbijaju uvlače sebe u krug doživotnog zavaravanja. To svakako jeste stvar ličnog izbora. Ali se i cena lično plaća.

Ostavite odgovor