Ponovo radi bioskop ili možda ipak ne

cinema-2746362_960_720

Posle više od decenije rešim da odem u bioskop. Nisam se pokajala, bilo je to u svakom smislu vrlo zanimljivo i upečatljivo iskustvo. No ovog puta neću o filmu (o tome u narednom tekstu) već o čarima gledanja istog u bioskopu.

Pojavim se petnaestak minuta ranije, blejim oko sebe al’ blagajnu ne videh. Priupitam ljubaznog dečka u uniformi gde je ona, a on mi kaže – gospođo, pa ispred vas je. Tu se izbečim i pitam ga – to je ovo gde se prodaju grickalice. On mi odgovara – da da.

To beše iznenađenje broj jedan. Nema klasične blagajne već k’o da ste pred kioscima s kokicama. Pa od volje koliku kantu da izaberete ili koliko u nju da vam sipaju. A cene – ma čista sitnica. (Karte mu tu dođu sporedne.)

Iznenađenje broj dva – cena karte. Lepo videh na sajtu 500 dindži. I to radni dan, prva dnevna projekcija. Vikendom je skuplje. No seka za kokicapultom kaže 530. Pitam – jel’ to poskupelo a dobijem odgovor – ne, to je zato što film traje duže od 120 min. (Kad dođoh kući videh da traje 122 min. Dva minuta se računaju, nego šta.)

Uđoh u salu a unutra, da ogluvite. Odvrnuli zvuk do daske, sedišta se tresu. I ne, ne šalim se. To kao iznenađenje broj tri. (Posle sam prestala da ih brojim.)

Imajući u vidu termin projekcije sala poluprazna, pa logično, narod seda gde mu volja.

I sad ne sumnjate, odmah iza mene smestiše se dve mlade dame s kantom kokica u rukama. Plus kokakolice. A dušica draga kako je sela tako je pola prosula. I sad, da ona da to ne gazi krenula da ih šutira napred. JOJ.

Na pomisao o mljackanju i krckanju ustanem i dislociram se na kraj reda, bede da se spasem.

Tačno na vreme ugasi se muzika i prateći vizuelni efekti al’ umesto film da krene, krenu reklame. 15 minuta duge. Sve fino i lepo, da nas upute šta još valja gledati. I ne preterujem, tačno 15 minuta.

Napokon krene film ali posle 5-10 minuta stižu novi gledaoci. I opet ne sumnjate, dve curice rešile baš u moj red. Ali ne s kokicama, već s porcijom čipsa. Da se žvaće mora. To je obavezno. Ali nisu samo žvakale, malo su se i došaptavale, pa proveravale mobilni. A jedna od njih, ma slatkiš mlađani, digla noge i cipele direkt na naslon sedišta ispred. JOJ.

Međutim, film je bio krajnje upečatljiv pa se na te ometajuće faktore dalo zaboraviti.

Inače ton je sve vreme bio na maksimumu. Na momente je to bilo zaista previše napadno ali posle kontam – to i nije tako loše. Jbg, ko bi šta i čuo od šuškanja i žvakanja.

Po završetku filma, izlazim puna utisaka a klinke iz mog reda prvo što uradiše kako su iz sale išetale – kez i pućenje pred ogledalom. I selfiranje, to pod obavezno. Da se dokumentuje gde se bilo.

Tu duboko uzdahnem i pomislim  – e mile moje, bolje da ste za te pare neku šminku ili krpice pazarile.

Ako je prvi impuls posle gledanja Džokera, ogledalo i poziranje, onda su to baš uludo bačene pare.

A rezime?

Jes’ da kažu ono – nikad ne reci nikad, ali mislim da sa velikom sigurnošću mogu da izjavim da me klasičan bioskop više neće videti. Šta da radim, valjda sam relikt prošlosti i nemam želudac za tu vrstu konzumerije.

A možda samo želim da sačuvem ideju filma kao nečeg što ima poruku, smisao i svrhu. Nečeg što nas bar ponekad nagoni da razmišljamo, da se preispitujemo, da menjamo pogrešna uverenja.

Kao nečeg što je bar ponekad više od plitke zabave ili pukog ubijanja vremena. Više od ždranja i hvalisanja da se gledao film o kom se priča.

Ostavite odgovor