Novac – imati ili nemati 2 deo

money-1520866_960_720

Kada pričamo o pogrešnim uverenjima o novcu, koja obično usvojimo još kao deca, pomenuh da scenario s lošim ishodom ne mora da pođe od tutkanja u glavu nakaradnim idejama o tome šta novac jeste a šta nije.

Navešću lični primer.

U mojoj porodici se nikada nije čula ni jedna od onih balkansko-klasičnih pogrešnih ideja o novcu. A i kako bi, moji roditelji su se u „srećna socijalistička vremena“ poslovno bavili finansijama. Imalo se i moglo, ničim nismo oskudevali, putovalo se… Nikakvih tu velikih natezanja i drama vezano za novac nije bilo. Glupih zabrana, škrtičarenja ali ni priča o razmetanju. Sve k’o postrojeno da se usvoji optimalno zdrav odnos prema novcu.

Međutim, u mom slučaju, ispalo je bitno drugačije. Za to postoje dva razloga. Danas pišem o jednom od njih.

Glavni razlog je vezan za mog oca, preciznije za posledice njegove nemogućnosti da prihvati i na pravi način sagleda moj karakter.

Koliko god sam kao klinka bila pošteđena bilo kakvih toksičnih poduka o novcu toliko sam u tinejdžerskim i studentskim godinama bila izložena konstantnom i upornom insisturanju da moje ponašanje nije, citiram, ekonomski promišljeno.

Dobre stvari u vezi moje prirode su se podrazumevale ali sve ono što se razlikovalo u odnosu na njegovo viđenje sveta bilo je permanentno spočitavano kao pogrešno i loše ali bez izliva besa i zabrana već na njegov, filozofski način. Zapravo klasična slika pasivno-agresivnog ponašanja gde sam kontinuirano dobijala signale da sam nepromišljenja, da srljam, da ne umem da planiram, da tako ponašajući se nikada neću imati dovoljno novca, da nisam dovoljno dobra….

On je moju maštovitost, kreativnost i spontanost tumačio kao ugrožavajuće jer se to kosilo s njegovom idejom da sve mora da bude do detalja osmišljeno i isplanirano debelo unapred.

Najluđe od svega je što sam i kao jako mlada bila vrlo finansijski odgovorna. Međutim, on to nije video jer nije nalazio drugi način da ukaže na to da moj temparament nije njegova mera pa je stvari prebacivao na polje u kojem je najbolje plivao – finansije.

To uporno dugogodišnje insistiranje da nisam dobra na polju raspolaganja i pravljenja novca je rezultiralo time da od osobe koja je sa manje od 18 počela da zarađuje i pola studija sama sebe izdržavala dođem u poziciju da po završetku istih godinama ne radim i nemam nikakve prihode. (Za šta je istine radi bilo i drugih vrlo konkretnih razloga).

Radom na sebi sam došla do uvida da sam tada podsvesno, ali delom i svesno, htela da mu poručim – eto u pravu si, jesi sad zadovoljan, potvrdio si da sam nesposobna.

Na žalost, kada u nekom trenutku potpuno sluđeni odustanete od sebe i svoje ideje života u pokušaju da odobrovoljite roditelje, da dobijete njihovo razumevanje i potvrđenje, onda se na silu boga trudite da se ugurate u njihovu ideju ispravnog življenja, čime ne samo da izgubite sebe već prestanete da negujete ono najbolje u sebi što kasniji povratak u igru dodatno komplikuje. Trebalo je mnogo vremena i različitih preispitivanja da dođem do toga da pre svega meni samoj postane jasno koje ja to kočnice imam i zašto. A potom da ih se i rešim.

To nije išlo ni brzo ni lako. Između ostalog jer je priča o stavu prema novcu bila i s drugih strana, kako sad kažu, umrežena. U suštini, sve je bio jedan paket ličnog omalovažavanja i miks milion različitih suprotstavljenih ideja koje je trebalo raščivijati i na kraju doći do toga – ko sam ja u svakom smislu te reči, pa i u finansijskom.

Na sreću sam u tome uspela i sada živim ono što JESAM.

Zanimljivost cele priče je da je moja rođena sestra skoro pa mamac za novac. Sad bi se čovek zapitao pa kako. Ista porodica a sasvim drugačiji ishod, za jednu se pare lepe a od druge kao da beže.

Njena sreća je bila ta što je ličila na oca i što on nije nalazio za shodno da treba da interveniše i da je iz najbolje namere i čistog uverenja menja i ”poboljšava”. A kad je počeo da ima zamerke ona je bila već formirana ličnost koja bi se na njegove savete i ideje samo nasmešila. Ja tu privilegiju nisam imala. Bila sam dete, tinejdžerka koja je želela da je tata voli i prihvati takvu kakva jeste.

Vremenom sam shvatila, prvo, da on to prosto nije umeo, a drugo, da je definitivno najvažnije da ja sebe volim takvu kakva jesam. A ostali – do njih je.

Poenta ove, pojednostavljene i svedene lične priče je da je odnos prema novcu svakog od nas deo porodičnog paketa. Nekada vrlo transparentnog a nekada i ne baš.

Otuda otkrivanje bagova za novac nije uvek lako i svedeno na to da se otarasimo fiks ideje da je – novac koren svog zla ili sl.

Ponekad je ideja o novcu inkorporirana duboko i u neke druge aspekte života i teško na prvi pogled uočljiva.

-*-

Ako vam je potrebna psihološka pomoć ili savet, ako vas muče strahovi ili ste zaglavljeni u nekom ljubavnom ili životnom problemu, ako se ophrvani pitanjima na koje nemate odgovor, pišite ili zakažite online konsultacije. Tu sam za vas. I mogu da vam pomognem. nadastep@gmail.com

Ostavite odgovor