Novac – imati ili nemati 1 deo

save-3451199_960_720

Ah taj novac. Nepresušna tema u komunikaciji. A često se i neke druge na kraju svedu na verziju priču o finansijama i vrstu kukanja – e da imam više para sve bi bilo drugačije.

Bilo bi. Možda. Ali ne sve, i uglavnom ne ono što se očekuje.

Uverenja o novcu su JEDAN od faktora koji utiču na to da li ćemo ih imati ili ne. Međutim, ne i jedini. (Ponekad mislim čak ni presudni.)

-Novac je koren svog zla

-Samo lopovi imaju pare

-Za pare moraš mnogo da se mučiš

-Novac ne pada s neba

-Meni pare nisu bitne, ja ovo radim iz ljubavi

-Ne može pošten čovek da pliva u lovi ….

Ovo je samo par standardnih uverenja koja ljudi usvoje u godinama kada ne razumeju njihovo suštinsko značenje. To vodi ka tome da novac na podsvesnom nivou doživljavaju ili kao nešto loše ili nedostupno. A s takvim programom u glavi – pisano je da ga nikad nema dovoljno.

Međutim, ni jedna od ovih rečenica ne mora da bude izrečena a da opet ljudi usvoje pogrešna uverenja i pogled na novac.

Stil života u porodici određuje u kom pravcu će ići naše opredeljenje prema novcu.

U porodicama gde oko finansija nije pravljena frka, gde novac nije potenciran ni u negativnom ali ni u propagandnom smislu, gradi se najzdraviji odnos prema njemu.

Opet u porodicama gde je nemanje ili imanje naglašavano svakom prigodom bilo stalnim kukanjem, svađama i dramom, bilo teškim tvrdičlukom ili pak hvalisanjem i bahaćenjem od zdravog odnosa prema novcu nema ništa.

Ili se ulazi u mod – mi smo siroti, mi nikada nećemo imati, džabe se trudim, ko će mene više da plati, imaju samo oni koji muljaju, novac mora da se čuva za crne dane, ko puno troši taj je rasipnik i sl.

Ili se ulazi u mod – znaš ti ko sam ja i sledstveno konstantno precenjivanje svoje vrednosti u odnosu na stvarni rad i zalaganje ili pasivno očekivanje da drugi ispunjavaju spiskove materijalnih želja.

U priči vezanoj za novac sav fokus je (logično) na problemima i uzrocima zašto ga nema dovoljno i kako do njega doći ali se malo ko bavi pitanjem precenjivanja. A baš precenjivanje je jedan od razloga zašto je novac izašao na loš glas.

Ideja nekih da imanjem istog mogu da izigravaju boga i kupe druge ljude ili ono – ošišajmo glupe ovce dobrom reklamom, ko im je kriv što su retardi – vodi ka vrsti zbunjenosti u odnosu na novac onih kojima se ta slika krljanja ne dopada. Vodi ka vrsti mučnog preispitivanja i vaganja oko toga šta je njihova lična mera.

No kad se sve sabere i oduzme, pitanje novca se uvek svede na pitanje pogrešnih uverenja o sebi i ličnoj vrednosti.

Uz nesigurnost i nepotvrđenost se prečesto lepi i problem da se svoj rad adekvatno naplati.

Uz uverenje da možda ipak nismo dovoljno dobri i da naša znanja, umeća, rad, veštine nisu sasvim adekvatni ili savršeni, da drugi umeju bolje, ide problem s novcem jer stalo opstaje sumnja:

-da naš rad možda i ne vredi para koje bi smo želeli,

-da je bolje da uzmemo bar nešto nego ništa,

-da je (ako se bavimo privatnim poslom) naša cena ipak previsoka,

-da u kriznim vremenima više i ne možemo da očekujemo….

To je stil života – daj šta daš. Najčešće generisan strahom od napuštanja zone kakve-takve finansijske sigurnosti i izvesnosti.

Suština priče o novcu je svedena na priču o ličnom doživljaju sebe.

Ako sumnjamo u sebe naravno da će nam biti teško da postavimo granice i u odnosu na to kako se drugi prema nama ophode ali i prema tome koliko to što radimo i dajemo vredi. I naravno da će nas manipulativni lako pokolebati, sludeti a potom i ubediti da se precenjujemo i da postoji gomila drugih koji bi radili i za manje pare ili tamo negde ima mnogo jeftinije.

Rad na pogrešnim uverenjima o novcu je zapravo rad na pogrešnim uverenjima o sebi. Kad čovek dođe do toga da razume koliko vredi, onda se priča o valorizovanju rada ili naplati usluga očas posla reši. Onda nema sumnje u sebe kad neko ubaci muvu da tamo negde neko radi za manje pare. Onda je prva misao – pa idi tamo, a ne – joj, dal’ da spuštam cenu.

Novac treba da bude ekvivalent naše posvećenosti poslu kojim se bavimo. Obezvređivati svoju stručnost ali i strast prema poslu, jer bi tamo neko sve za dž, ne ide to.

Da, u početku kad smo još na klimavim nogama, dok smo u procesu sagledavanja ili rekonstrukcije priče o sopstvenoj vrednosti pravimo neke greške oko cenovnog imenovanja sopstvenog rada ali u nekom trenutku kada stav o sebi realno učvrstimo i za to dobijemo potvrdu drugih, dileme oko novca postaju prošlost i vrlo se jasno razdvoje ciljane provokacije onih koji bi uvek i sve gratis (ali zato svoj rad u nebesa dižu) od dobronamernih predloga.

Novac je energija.

Novac je odraz naše ljubavi prema sebi.

Ako volite sebe, ako STVARNO volite i posvećeni se tome što radite nećete svoj integritet prodavati za klikere ali se nećete ni umišljati ni bahatiti.

Ko voli sebe jako dobro razume da se, na duže staze posmatrano, i potcenjivanje ali i precenjivanje skupo plaća.

-*-

Ako vam je potrebna psihološka pomoć ili savet, ako vas muče strahovi ili ste zaglavljeni u nekom ljubavnom ili životnom problemu, ako se ophrvani pitanjima na koje nemate odgovor, pišite ili zakažite online konsultacije. Tu sam za vas. I mogu da vam pomognem. nadastep@gmail.com

2 komentara

  • Kao i uvek – pravac u suštinu stvari. Pronašla sam sebe iz momenta: iz porodice sam u kojoj se na novac gleda realno, ali ta teza da on ne pada s neba i da imati ga znači umeti i htedi da štediš, prati me i dan danas. Za razliku od onih koji ga troše kao da im uistinu pada s neba, držim se one: čuvaj bele pare za crne dane i čini mi se, a ne grešim kad mi se čini, redovno živim ispod mogućnosti. Sve u ime tih, ne dao Bog, crnih dana i sve stoga što može da se prištedi i kad imaš manje, ne samo kad imaš mnogo. I plus ono, d anovac valja voleti: veruj, ja sam ti očigledan primer jer, toliko sam se gadila novca sve do skora pa je prestao i da mi dolazi. Nije sad da se manje klonim nečistoće koju kao papir ili metal sadrži, ne kao pojam, ali ga nekako drugačije uzimam u ruke, ako ne s ljubavlju, ono bar s poštovanjem. Treba li da ti pričam šta je onda usledilo 😉

    • Mnogo ljudi u zrelim godinama ima pogrešne programe vezano za novac koje su nasledili od roditelja koji su živeli u neka ipak mnogo drugačija vremena. I onda logično problem postaje samouskraćivanje, finansijski minimalizam, štednja zarad same štednje i sl. Kad se odnos prema novcu stvarno osvesti i prihvati da u vezi njega nema ničeg pogrešnog i prljavog on krene da pritiče.

Ostavite odgovor