Neobavezne veze – suština problema

love-905561_960_720

Zašto su neobavezne veze toliki problem? Sad će neko reći da nisam baš sva svoja ali ne vidim ja tu problem.

Nisu one uzrok lošeg ponašanja ljudi, već posledica.

Fenomen neobaveznosti je zapravo super jer odmah znate s kim imate posla. Odmah imate jasnu sliku koliko i kako je neko zainteresovan. I šta je spreman da vam ponudi. Mislim da ćemo se složiti da je to mnogo bolje nego zavlačenje i glumatanje velikih ljubavi a iza kojih se krije još gora nezainteresovanost, sebičnost i teška manipulacija.

Ovde je glavno pitanje i problem epidemija samodovoljnosti i egoizma, primitivizma i prostakluka.

No, po onoj narodnoj, sličan se sličnom raduje, za ljude koji znaju šta žele, nema velike brige. Jer, hajmo sad pošteno, da li ijedna žena može sebe, ono 100%, da ubedi da nešto gubi ako ne pristane na vezu s muškarcem koji je spreman, izvin’te na eksplicitnosti, samo kurac da joj ponudi.

Ne gubi žena ništa propuštajući neobaveznog jer on i nije prava prilika.

E sad može da usledi primedba – a šta je s onim muškarcima koji u mladalačkom dobu ulaze u takve veze da se ižive, da se izluduju, da otkriju šta im i ko pasuje.

E pa kad bata otkrije kakvu ženu želi, pa takvu osmotri, neće njoj nuditi neobaveznu vezu, nego će kao pravi muškarac da je osvoji na šarm, pamet, spretnost i upornost a ne na pimpeka. On će želeti da mu se ona divi i da ga poštuje. Želeće da pokaže celog sebe a ne samo svoje međunožje.

Najveći problem neobaveznih veza je ideja da se preko njih može super profitirati.

Procenat ljudi koji s njima može da se nosi mnooogo je manji nego što se to čini. Daleko je veći procenat onih koji taj prilaz životu kad-tad plate. A neki i veoma skupo.

Ljudi u šeme neobaveznosti uđu u ideji da je to način da lako skinu kajmak. Da bez napora i zalaganja uživaju. Na prvi pogled stvari izgledaju sjajno:

-Ne smaraš se sa trivijalnim i glupim sistemima udravaranja i čudnim načinima da pokažeš da ti je stalo.

-Ne moraš da se javljaš, da šalješ poruke, trpiš histeriju ako to zaboraviš pa ona ili on popizdi.

-Ne moraš ni za šta da se pravdaš.

-Ne moraš da pamtiš glupe informacije i ko fol bitne datume.

-Ne moraš da se traumiraš što ne umeš da pogađaš misli.

-Nema straha da si u igri samo zbog love. …

Ma bre savršenstvo. Samo uživanje, samo seks. A ako krene da te pritiska za više, ili se smoriš, samo otkažeš šemu.

Alo bre, san snova.

Međutim, ima jedna glupa caka s tim hedonizmom koji je sam sebi cilj. Pre ili kasnije dosadi.

Sve je tako strava u početku, uživa se naveliko. No, posle nekog vremena sve je manje uživanja u tom defileu. Ludovanje izgubi draž, postane rutina. Nestane ushićenje. Sve je stvar mlakog odrađivanja rabote. Nema tu više izazova. Sve postane isto.

Kad prođe period hormonskog iživljavanja na scenu stupa onaj pritajeni i maksimalno prigušeni deo ličnosti. Duša ipak ište ljubav. Duša ište da voli. Da dobije više od strasti i fizičke akcije.  

A šta reći, svi mi odreda volimo da budemo voljeni. Voljeni i prihvaćeni. Ta svest se u čoveku probudi kad-tad.

Ok, tako je, ali šta je tu navodni problem?! On ili ona će se samo prešaltati na traženje pravog i to je to.

Jes’ kad bi to tako lako bilo. Al’ ne lezi vraže, ne menja se čovek preko noći. Posebno ne ako svikne na hedonizam i da ugađa samo sebi. Ako svikne na rutine u kojima nema mesta za druge.

Ne odriču se ljudi lako privilegija. Ne može se samo uskočiti u drugu ulogu i odjednom postati senzibilna, draga i nežna osoba. Spremna da čini i radi sve ono čega se užasavala. To pregrupisavanje je vrlo zahtevnan proces koji podrazumeva da u suštini sebična i samoživa osoba, koja život meri samo po sebi, dobije želju i moć da život kroji za dvoje. Uz sve one ustupke i kompromise koje zajedništvo sobom nosi.

To je skoro pa nemoguća misija za ljude koji su umeli i želeli samo da dobijaju, zavaravajući se da je sve to slika njihove moći.

Zamislite sve te mačo muškarce i samosvesne žene kako odjednom žive bliskost, toleranciju i zajedništvo. Kako odjednom nemaju poriv za provetravanjem spavaće sobe. Kako se odjednom s nekim dogovaraju i usklađuju, kako planiraju.

Zamislite sve te frajere i ribe koji žive za udovoljenje svojih hirova kako iznebuha postaju prijemčivi za potrebe druge strane, kako ih obasipaju pažnjom i čine usluge.

Jel’ da da liči na bajku. I jeste bajka.

I da rezimiram, neobaveznost kao stil života se mahom skupo plaća. Ne može se samo uzimati i očekivati da to doveka štima. Ne može se očekivati da kad to dosadi se preko noći postane druga ličnost. Da poriv za ljubavlju kao magičnim štapićem oplemeni i učini sebičnu osobu divnom i empatičnom. To ne biva.

Forsiranje neobaveznosti vodi ka nesposobnosti emotivnog povezivanja s drugima. A na duže staze posmatrano ka frustraciji i usamljenosti.

Psihologija čoveka je imuna na tehnološka postignuča, marketing trikove i priče o lovi. Tu važe neki drugi zakoni.

Ako ne volite, nećete biti voljeni.

KO NE NAUČI DA VOLI neće umeti ni da da ljubav, niti da je primi i oseti. I to je to. ZAKON.

Ostavite odgovor