Ne uveseljavam po narudžbini

Kada je neko zanimljiva osoba koja ume na prijemčiv način da prenese različite informacije, koja zna da inspiriše i drži pažnju drugih ljudi, koja ume da ih razonodi, to ne znači automatski da je na to dužna.
livada

Kada je neko zanimljiva osoba koja ume na prijemčiv način da prenese različite informacije, koja zna da inspiriše i drži pažnju drugih ljudi, koja ume da ih razonodi, to ne znači automatski da je na to dužna.

Ljudi vrlo često očekuju od onih čije im prisustvo prija da se uvek ponašaju na isti način. Da ih uveseljavaju i zabavljaju. Štaviše, poprilično su uvređeni (a nekada i neprijatni) kada se to ne desi. Oni stvari koje im odgovaraju podrazumevaju kao opšte mesto. Kao nešto što im jednostavno pripada.

Međutim, nema tu ničeg jednostavnog. A ni pripadajućeg.

Ono što ljudi svakako zaslužuju je korektnost i minimum ljubaznosti. To doživljavam kao osnovu kulurnog ponašanja. Sve preko toga je stvar dobre volje druge strane.

Ljubaznost i korektnost se, međutim, tumače vrlo proizvoljno. Mnogi navode vodu na svoju vodenicu i očas posla ih izjednače sa zabavljanjem i servilnošću.

E pa da ne bude zabune da ja to malo preciznije definišem.

Biti ljubazan i korektan podrazumeva da se u komunikaciji klonimo drskosti i agresije, omalovažavanja, ucena i manipulacije. Takođe, da drugu stranu ne gušimo odijumima negative. I to je to.

Ljubaznost ne podrazumeva animiranje i dodvoravanje. Korektnost ne znači namontiran osmeh i poluklovnovsko ponašanje.

Zašto sve ovo pišem?

Zato što se ponekad nađem u situaciji da ljudi od mene očekuju da ih zabavljam, oraspoložim ili im izigravam fraj psihijatra. I nadure se (a neki bogme i naljute) kada očekivano ponašanje izostane.

Zašto to očekuju?

Zato što je to meni – tako lako. Ide mi od ruke i što bih bila baksuz da ih zakinem.

Ta odurna zamena teza u maniru – šta te košta, pa tebi je to laganini, me grozi.

To kakvi mi jesmo i kako se svetu predstavljamo je odraz koliko gena toliko i našeg truda i zalaganja. Rada na sebi. Mala šta je tu laganini. Nije to k’o boja očiju pa s njom da se rodiš.

Ako nekog malo šta zanima ali kroz život ide u ideji potraživanja od drugih, meni to uopšte nije zanimljivo. Niti sam luda za tim da titram ljudima kojima je dosadno ili im je uletelo pola sata slobodno pa bi odušak od svog teškog ili turbo ritma života. Ili im treba instant savet na aktulenu dilemu.

To ne ide tako.

Uvređeno dizanje nosa ili rezignirani komentari tipa – šta je tvoj problem, ja sam mislila da si ti drugačija osoba – mi prevrnu želudac. 

Ljudi s dovoljno osećaja za druge takve stvari neće ni pomisliti a kamoli izgivoriti. Izgovaraju ih sebični i samoživi. Oni koji su u ubeđenju da su njihove potrebe iznad svih. Da su oni iznad svih.

To su isti oni ljudi koji će na nagoveštaj da ja recimo ima neku frku sažaljivo reči – jao grozno, a onda, 21 sekundu kasnije, krenuti u priču o sebi. Sledstveno očekujući da ja to s punom pažnjom i interesom ispratim.

E pa mili moji – kako ono kažu – neće da može.

Koliko je neko spreman da da, tome se i sam može nadati.

Jesam ponekad baš raspoložena i u elementu. Ali to što se neko tada zadesio u mom društvu ne daje mu za pravo očekivanje da mu isto DUGUJEM svaki sledeći put.

Utripovane, navalentne, nadobudne, licemerne, pasivno-agresivne i ostale pijavice ne zabavljam. I tačka.

Ostavite odgovor