NE sa osmehom ili NE sa pljuvanjem. Izbor je na nama

Postoji kategorija ljudi koja uopšte ne kapira kulturno plasirano NE. Oni prepoznaju NE samo ako je izrečeno sa određenom količinom agresije i negativne energije.
19

Postoji kategorija ljudi koja uopšte ne kapira kulturno plasirano NE. Možete im jasno reći da nešto NE želite, da vam nešto NE odgovara, da se sa nečim NE slažete ali oni to ne razumeju. Njihov sistem razmišljanja kao da je kodiran. Prepoznaju NE samo ako je izrečeno sa određenom količinom agresije i negativne energije. Prepoznaju NE samo ako u sebi sadrži destrukciju.

Njima je nepojmljivo da se bilo kakvo odbijanje može izreći odmerenim rečima i smireno. Ne razumeju koncept da neko bez histerije i teških kvalifikacija obrazloži svoj suprotstavljeni stav. Zapravo, oni takvu priču ne uzimaju kao relevantnu. Njima je to nejasno trtljanje koje ih iritira.

Njihov se verbalni pojmovnik svodi na banalizam ili bukvalizam.

Mišljenje drugih ne prihvataju osim ako nije predstavljeno na način na koji su oni navikli. Oni negativu razumeju samo ako je šamar u lice ili uvreda. Na drugačiji način izrečeno neslaganje doživljavaju kao da im je saopšteno na jeziku koji prvi put čuju u životu.

Oni su zapravo operisani od bilo kakve suptilnosti i sofisticiranosti. Za njih u komunikaciji nema emotivnog skaliranja. Nesposobni su da razumeju emotivne nijanse u priči. Oni sve svode na ili dobro ili loše. I od ljudi zahtevaju momentalno deklarisanje.

To su ljudi koji potpuno bez takta zahtevaju izjašnjavanje u trenucima kada će ono sasvim sigurno značiti eskalaciju sukoba. Oni insistiraju na istini ali ako je kažete, a razlikuje se od njihove, ostrviće se nebiranim rečima i necenzurisanim uvredama i proglasiti vas neopevanom budaletinom.

Elegantno i biranim rečima saopšteno viđenje situacije ne razumeju. Njihov život i gledanje na ljude nije tako koncipiran. Oni ne shvataju da sva ta napadna deklarisanja i kvalifikovanja nisu nužna. Da svako ima pravo na sopstveno viđenje. Kao i na način na koji će ga izneti.

Međutim toliki trud u komunikaciji je za njih neprihvatljiv. Ajte molim vas oni da se bave razmišljanjem šta je pisac hteo da kaže. Ma nemaju oni vremena za ta cinculiranja. Oni nestrpljivo žele odmah da kažete šta imate. I to na način na koji to oni zapovede.

Insistiraju da se odmah odredite za ili protiv. Kao da ništa između ne postoji. Kao da ne postoje situacije i izazovi gde se do određene mere slažete ali u nekim aspektima ipak ne. Takvo gledanje na stvari kod njih ne postoji. Ili je kako su oni smislili ili nikako. Oni insistiraju na tome da se ljude odrede kao njihove pristaše ili protivnici. Klasičan crno beli svet.

Zašto to neki ljudi rade?

Najčešće zato što su opsednuti sobom. Zato što je njihova zainteresovanost za ljude samo načelna. Za njih je komunikacija poligon za određivanje stepena korisnosti. I otuda taj neizdrž da se ljudi što pre deklarišu. Da oni što pre sve potrpaju u dve omiljene im kategorije:

• Odjebati po kratkom postupku,
• Može da posluži.

Logično je kada je neko opčinjen sobom da nema ni želje ni strpljenja da se bavi drugima. Logično je da želi da što brže i lakše odredi sve ljude s kojima komunicira u ta dva tabora. Od koristi i nebitni. Prolongirati to određivanje nekakvim promišljanjima, nekakvim filozofskim pričama (a sve je filozofija ako nije rečeno kako su oni smislili da treba), to je za njih golem napor. Oni to niti znaju, niti žele. Za njih je sve to nepotrebno trućanje.

To su bre ljudi su od akcije. Ili im valjaš ili ne.

Pošto ja baš i ne ličim na osobu koju je moguće ucenjivati i naterati da se po kratkom postupku odredim i to na način na koji mi je zapoveđeno, nisam baš nešto pogodna za one koji – mogu valjati.

No desi se s vremena na vreme da ipak dođem u situaciju da neki ljudi od mene zahtevaju da se odredim o nečemu na način na koji su oni to smislili. Relativno skoro sam imala takvo iskustvo s jednom drugaricom. Pošto smo se u razmišljanjima razilazile zahtevala je od mene da se spustim na nivo svađe i prepucavanja. Da izbanalizujem i oskakatim svoj stav kako bih njoj dala formalan dopust da se istrese i dere na mene. Da me nauči pameti i oči mi otvori.

E pa ja to ne radim. Skoro je nemoguće isprovocirati me da vređam (pa da mi to posle bude spočitano i na nos nabijeno).

Biram da “filozofiram i tupim” (kako ona reče) umesto da jasno kažem NJENO DA ili NE.

Znate, to šta ljudi hoće ili umisle nije moj problem. To je njihova stvar. Meni je žao što nemaju strpljenja (ili kefalicu) da razumeju moje NE sa osmehom. Meni je žao što ima je svađa toliko nužna ali tu vrstu želja ipak ne ispunjavam.

Žao mi je, ali NE s pljuvanjem, nije moj stil. Nikada.

Ostavite odgovor