Napisala sam tekst o muškarcima koji mrze žene i na njega mi je stigao komentar u stilu – lepo si ti to objasnila ali savet na kraju ti je glup. Najlakše je pobeći od problema. Tako eto dobih šlagvort za ovaj tekst. Da pokušam da razjasnim neke stvari koje su očito i dalje nepoznanica.
Nego, za početak pitanje – kada nam treba savet kako da se obučemo da li ga tražimo od mesara ili možda električara. Sad će neko da kaže ova nije normalna, pa naravno da ne tražimo. Logično je da pitamo nekog čiji nam se stil oblačenja dopada ili odemo u radnju gde radi neko ko ima dobro oko. Nije da mesar i električar nemaju pojma, verovatno bi i oni mogli da daju svoj sud šta nam dobro stoji ali oslanjati se na njihovu procenu, to je ipak mnogo nesigurna rabota.
E dragi moji, to je potpuno isto kada neko sa nimalo naivnom psihološkom problematikom očekuje da mu partner reši problem ili preuzme golem deo odgovornosti za njegovo rešavanje.
A na pitanje kako, da odgovor – pa nekako, u ime ljubavi.
Očekivanje da službenica iz banke, kasirka, profesorka … u ime ljubavi iznađe rešenje za partnerovo npr: nepostojeće samopouzdanje, katastrofalne odnose s roditeljima, šikaniranje na poslu, je u domenu bajke.
Očekivanje da u ime ljubavi istrpi npr: patološku ljubomoru ili toleriše ženomrzačke ispade i plus iznađe rešenje da on prestane da je mrcvari svojim sumnjama ili odjednom zaboravi na nekoliko decenija prezira prema svemu što je roda ženskog, je vrlo naivno razmišljanje.
Često se pitam odakle ljudima ta nebulozna ideja da voleti nekog znači da se automatski postajete ekspert za psihologiju i rešavanje svih pitanja duše.
Jes da je ona po struci inžinjer geodezije ili knjigovođa ali ljubav nas čini svevidećim i svemogućim. Ma jašta.
Voliš = rešavaš, ili debelo zaležeš za moje probleme, je infantilan koncept.
A što je najluđe u celoj priči, očekuje se da se žrtvuješ ili rešavaš probleme o čijoj suštini često ne znaš ništa ili nedovoljno. One o kojima partner ne želi otvoreno da govori. Pozvan si da lečiš traume za koje ne znaš ni da su se desile. Posle godinu-dve veze treba da imaš jasan uvid i spremno rešenje za 20-30 godina nečijeg ubijanja u pojam. Da odmah znaš kako se ponašati kad neko ima napad panike ili da se ubacuješ kao arbitar kad se dragi na krv zakači s bratom.
Bilo bi zaista sjajno da ljubav ima tu moć ali je nema. Ne čini nas ona ni vidovitim niti nam u glavu kao levkom ulije sva znanja i iskustva sveta.
Ljubav je kapacitet da nekog prihvatimo takvim kakav jeste ali to ne znači da smo u obavezi da na svoja pleća preuzmemo i sav teret druge strane. Da smo dužni da beskonačno tolerišemo kojekakva sranja ili da nalazimo rešenja umesto partnera.
DA, treba pomoći ako je to u našoj moći, DA, treba podržati ali svako od nas mora SAM da razrešava svoje dileme i probleme.
Ako ni zbog čega drugog onda otuda što samo mi imamo jasnu predstavu šta nam se desilo i sve činjenice koje su nužne da se sa problemom suočimo.
Većina nas nije kriva za gluposti koje su nam se dešavale, većina je nepravedno trpela ali to što nismo krivi ne znači da treba do kraja života da čekamo izvinjenje krivca ili nebesko poravnanje računa.
Čak ni samo izvinjenje, ako ga dobijemo, problem ne rešava. Ne pobriše ga gumicom. Mi treba da preuzmemo odgovornost za to kako se NOSIMO s tim što nam se desilo. Ok, roditelju su nam se pokazali kao idioti, ali šta ćemo mi uraditi povodom toga i kako organizovati sopstveni život nadalje, to je ipak do nas samih. Možemo doveka kukati na njih i tako u cmoljenju dočekati penziju. Možemo na partnera/ku prevaliti odgovornost.
I?
Da l’ od tog etiketiranja krivca i nadležnih za rešavanje kreće bolje? Da l’ poraste samopoštovanje, da l’ se osećamo lagodnije u svojoj koži, da l’ prestanu noćne more? Na žalost, ništa od toga.
Ne može nama veru u sebe vratiti partner nekakvom čarobnom rečenicom. Nekim neverovatnim gestom. Ili pak beskonačnim trpljenjem, vaganjem svake reči i svakog postupka, čekanjem da sami sebi priznamo da imamo ozbiljan problem. Partner je tu da nas podrži u istrajavanju da se izborimo s traumom. Ali ne može on da nas natera da priznamo da je uopšte imamo i da treba da je rešimo.
Čak i da ima svu želju sveta on nema moć i alate za to. Pratner ne ume da je reši, jer ne oseća našim srcem, jer ne diše našom dušom. Sem toga, svako ima svoj teret, svoje dileme. Svako svoju muku muči.
Da se vratim na početak i ono – najlakše je pobeći. Uz sledstveno – da me voli ona bi sa mnom delila i dobro i zlo. Da me voli ona bi mi pomogla.
E sad ja pitam, je l’ i onda kad se 100-ti put na nju izurlaš jer ti nije pogodila misli, je l’ i kad joj nalupaš šamare jer se usudila da želi više nego što misliš da joj sleduje, je l’ i onda kad tražiš od nje da odustane od svojih snova jer su tvoji preči. Koliko je to godina poricanja problema ili čekanja da se sam od sebe reši nužno u ime ljubavi. Koliko suza, koliko svađa, koliko patnje.
Svi mi imamo svakodnevne izazove i dileme, neke nedoumice i normalno je da o njima razgovaramo s bližnjima i prijateljima ali nemojmo se zavaravati da su traume i ozbiljni lični problemi, deo tog paketa.
Ja sam odgovorna za svoj život, ne moj partner. Ja sam zadužena da rešavam svoje probleme, ne on.
Nije najgora stvar na svetu potražiti pomoć od onih koji umeju da je pruže. Mnogo je gora sjebati i svoj i još koji život u očekivanju čuda uz milozvučnu mantru u glavi – da me ona/on voli istrpela/istrpeo bi sve.
To nije definicija ljubavi. NIJE. To je definicija poricanja odgovornosti za sopstveni život.