Kako reagovati na provokacije i neodmerene reči

bird-359143_960_720

Ljudi su danas u isto vreme vrlo osetljivi na ono što im se kaže ali su sami brzi na jeziku i osudi.

To je poprilično raširena pojava koja samo na prvi pogled deluje čudno. U stvari je vrlo logična.

Što su realne okolnosti života zahtevnije i komplikovanije to nam je teže da ostanemo smireni i da u svojim delovanjima budemo promišljeni i taktični.

Većina ljudi je pod permanentnim stresom i stoga su često impulsivni i brzopleti na rečima ali i osudi. I to je sasvim uobičajeno jer mi imamo tendenciju da što pre i ljudima i dešavanjima ‘nalepimo etiketu’. To čini da se osećamo bar za nijansu smirenije jer znamo sa kim ili čim ’imamo posla’. 

Ono što je u ovoj opštoj konfuziji i verbalnoj neodmerenosti bitno da razdvojimo su ciljano zlobne primedbe od onih koje su slučajno ‘izletele’. Ova dva tipa reakcija imaju različitu težinu pa time i naš odgovor na njih treba da bude drugačiji.

Bližnjima i prijateljima ume jezik povremeno da bude brži od pameti pa nas potkače nekom rogobatnom rečenicom ili konstatacijom. Većina vrlo brzo postane svesna da su preterali pa se uglavnom, manje ili više spretno, izvine.

Ovakve situacije ne treba shvatati tragično i krenuti u samosažaljevanje ili pak frontalni napad i obračun. Time se ništa ne dobija sem da se svi na kraju osećaju još gore. A iste ili silčne ekscesne situacije će se sasvim sigurno ponoviti.

Ovakve sukobe treba iskoristiti za zajednički rast.

Kad se strasti smire, treba sesti i staloženo obrazložiti zašto nas je nešto povredilo i objasniti zašto nas to toliko boli. To je način da nas druga strana bolje razume i istinski prihvati naše argumente i sa njima se saživi. Posle takvih razgovora svi se osećaju bolje i bliže jedni drugima a mogućnost sličnih ispada se bitno smanjuje.  

Reakcija na ciljano plasirane zlobne i neodmerene izjave treba da bude drugačija od reakcije na one koje su posledica brzopletosti.

Ako su teške reči usledile od strane nekoga ko nam je u svojstvu prijatelja prvo o čemu treba razmisliti je – zašto smo bliski sa osobom koja nas tako vidi i doživljava. Zašto trpimo omalovažavanja.

Kada se stvarno iskreno odgovori na ova pitanja ukaže se i pravac u kom odnos na dalje treba da ide.

Najbolje rešenje je okončanje odnosa, a ako to ne želimo, suštinsko pitanje je kakvu mi to korist imamo od tog odnosa kada na njega pristajemo.

Ako su ružne kvalifikacije usledile od strane članova porodice treba se zapitati šta oni dobijaju time što ponižavaju i povređuju.  (Niko ništa ne radi bez ideje nekakve koristi.)

Nekada je tako vređanje slabijih od sebe, na žalost, njihov (čudan) način da smanje ogromnu ličnu tenziju. Puštajući paru na sigurnom (porodičnom) terenu, oni osećaju vrstu olakšanja.

Neretko je povređivanje bližnjih manipulativni manevar da bi se izazivanjem konflikta ili nametanjem osećaja krivice ‘zagospodarilo’ situacijom. Ljudi skloni različitim oblicima manipulacije ne umeju ili ne žele da na uobičajen način iskomuniciraju svoje potrebe pa to rade putem različitih oblika agresije. To je njihov način da se osete moćnim. Da zadovolje svoju potrebu za kontrolom ili dominacijom.

Ono što treba naglasiti je da otvoren razgovor s ljudima koji su svesno maliciozni i objašnjavanje zašto nije u redu da se tako ponašaju ne doprinosi rešavanju problema.

Oni jako dobro znaju šta rade i zašto to rade.

Ne samo da je bespredmetno pričati o svojoj povređenosti već to otvara prostor za nova povređivanja. Druga strana dobijajući informacije šta nas i zašto uznemirava samo dodatno uvećava potencijalni arsenal uvreda.

Postavlja se pitanje – pa kako uopšte reagovati u komunikaciji sa članom porodice koji je sklon manipulaciji i povređivanju bližnjih.

Tako što se jasno, smireno i što je moguće autoritativnije naglasi da takvo ponašanje nije korektno i da ne želimo da se ponovi. I to je sve.

Od ljudi koji svesno povređuju ne treba očekivati da nas razumeju i emotivno uvaže jer da to umeju i žele ne bi ni provocirali. Šta god da im kažete i ma koliko da to lepo obrazložite do njih te reči neće dopreti.

Oni ne reaguju na reči kao takve, oni reaguju na emocije koje izazovu. Za njih je misija uspela ako druge uznemire, iznerviraju, izlude, dovedu do suza, izazovu svađu, izazovu osećaj krivice i stida. Dakle, ako u ljudima oko sebe izazovu negativne emocije.

Njihova ‘vladavina’ se i svodi na to da bližnje iznova i iznova uvlače u emotivne rolokostere i time ih drže u poziciji potčinjenosti.

Ako se na njihovu provokaciju ‘ne primite’ – oni su izgubili. A to je ono čega se najviše plaše.

Većina se, ne očekujete to, neće povući i smiriti nego će prionuti na smišljanja novih još žešćih provokacija. Stoga se treba manuti ideje da će se oni jednom dozvati pameti i emotivno vas uvažiti. (Ako se to ikada i desi neće se desiti na način da se oni iznebuha izvine i promene ponašanje.)

Zato energija koju bi inače uložili u objašnjavanje zašto nešto nije u redu, koliko smo povređeni, koliko je loše to što rade treba preusmeriti na konstruktivnije stvari. A to je, pre svega, osmišljavanje strategija kako da što samostalnije i ispunjenije živimo svoj život. U početku je to emotivno distanciranje i formalizovanje komunikacije. I apsolutna istrajnost u tom naumu.

Kada se dovoljno dugo ‘ne pecate’ na njihove udice ili će i sami shvatiti da moraju da menjaju svoje ponašanje ili će se steći uslovi da potpuno samostalno živite svoj život.

Ono što je najbitnije je da se oslobodite ideje lične krivice i odgovornosti za to kako se ONI ponašaju ali i ideje da ih verbalno možete izmoliti i ubediti da promene svoje ponašanje. To se neće desiti.

-*-

Ako vam treba pomoć da postavite zdrave i jasne granice, da se suočite sa svojim strahovima i pogrešnim uverenjima, da se izborite za sebe, tu sam za vas. Zakažite online konsultacije. I krenite ka srećnijem i ispunjenijem životu. nadastep@gmail.com

Ostavite odgovor