Eh, da nam je samo jezik problem

Razumem suštinu i nužnost rodne ravnopravnosti. Međutim, svejedno ne mogu da se otmem utisku kako je mnogo šta u vezi s tim samo pošto-poto poravnavanje u formi.
76

Razumem suštinu i nužnost rodne ravnopravnosti. Takođe potrebu da se neki problemi i nedoumice zakonski razreše. Međutim, svejedno ne mogu da se otmem utisku kako je mnogo šta u vezi s tim samo pošto-poto poravnavanje u formi.

Priča oko borkinja i vojkinja i načina kako će se imenovati određena ženska zanimanja mi, na žalost, ipak najviše liči na nužan zakonski okvir radi preventive tužbama za ugrožavanje rodnih prava i sl.

Da me niko ne razume pogrešno – valja život i zakonima urediti i svima dati ista prava i šanse. Ali sva ta halabuka i isterivanje prava žena preko jezika mi se čini kao stavljanje šlaga na trulu tortu. Da bar spolja izgleda dobro, kad već suština ne može da se promeni.

Nema tog idealnog zakona, te striktne regulative koja će promeniti uvreženi način razmišljanja i ponašanja ljudi.

Poštovanje se ne uteruje članovima zakona. Uvažavanje i respekt se ne mogu zapovediti.

Ne ide to tako.

Činjenica je da će neki ljudi, ma šta im zakon rekao i ma koliko ga se pridržavali (ako to baš moraju), žene doveka doživljavati kao manje vredne.

Činjenica je da će diljem sveta ženska deca i dalje biti manje željena. Kojim zakonom ćete muškarca koji za decu računa samo sinove naterati da voli ćerke.

Kojim to aktima možete prisiliti muškarca koji ženu vidi samo kao služavku ili kurvu da je poštuje i doživljava drugačije. I šta ženi koju muž mlati znači zakon ako ona nema vere u sebe da vredi i da nije dužna da trpi siledžiju. I da li iko misli da za zlostavljača, kad napokon dolija, zatvor i robija imaju moć prosvetljenja.

Žene širom sveta su vekovima unazad, a i sada, manje plaćene od muškaraca. (Ako im je uopšte dozvoljeno da rade). Da, i na bajkovitom zapadu je tako.

Ne mogu se stoleća unižavanja i omalovažavanja ispeglati zakonima i naredbama. Za istinsku promenu je potrebno mnogo vremena i mnogo truda da se konkretnim ponašanjem pošalje jasna i nedvosmislena poruka da smo svi jednako vredni.

Realno, mi smo taaaako daleko od toga. I lokalno i globalno.

Ne dešavaju se suštinske promene tako što se savremene žene masovno utrkuju da uđu u kategoriju nužno namontiranih lutkica koje žive za to da budu što bolje skockane. Ne ide to tako što se od izgleda pravi ultimatum. Ako nisi lepa i doterana – jadna si, ne vrediš. Nije to ideja slobode i ravnopravnosti. To je savremena mozgoispiraljka u orkestraciji nametnute potrošačke megalomanije.

Ne stiče se poštovanje i uvažavanje ni forsiranjem ideje da žena može sve sama i da su muškarci samo nužno zlo. Ta ideja nakaradnog feminizma je ženama nanela i te kakvu štetu. A od većine uspešnih žena napravila bauke od kojih muškarci beže. Plus, stvorila armiju usamljenih i ogorčenih žena koje su pokušavajući da dokažu da zaista vrede izgubile moć da naprave balans između profesionalnog i emotivnog života.

Poštovanje je stvar koja se uči u porodici. To je stil gledanja na život i ljude. Onaj koji kaže – dokaži i pokaži koliko vrediš onim šta umeš i znaš, onim koliko si dobar čovek. Ne time koje si boje kože, kog pola, koje nacionalnosti. Ili kako ti stoji najnoviji audi ili silikonski implant.

Svet se menja nabolje promocijom vrline. Promocijom kreativnosti i tolerancije, a ne agresije i mržnje. To je suština. A dobri zakoni bi trebali da u tome pomažu.

Nego, za kraj jedna “dilema”. Zakonsko-lingvistička. I pitanje – ko će da se pobrine za jezičke nedoslednosti kojima su zakinuti muškaraci. Pade mi na um – ako je žena alapača a šta je muškarac – alapač.

Da da, valjalo bi to popraviti. U ime ravnopravnosti. Nećemo da se bavimo diskriminacijom, jel’ tako.

Ostavite odgovor