Čekaj me, možda i dođem

Posebnu težinu imaju čekanja koja nas emotivno uzdrmaju i iscrpe. Jedno od njih mi se desilo pre dosta godina i po mnogo čemu odredilo moj budući odnos kao prema fenomenu čekanja, tako i iskazivanja ljubavi.
66

Postoje stvari koje ne volim. Jedna od njih je čekanje. Doduše, skoro da sam sigurna da niko ne voli bilo koga ili bilo šta da čeka.

Postoji, ajde da to tako nazovem, par vrsta tog smaranja čekajućeg. U Srbiji svakako. Njega je teško zaobići u mnogim administrativnim procedurama jer malo šta kod nas ide brzo i jednostavno i na to smo se skoro pa navikli. Prilično skulirano, recimo, podnosim kojekakva čekanja u saobraćaju. Beograd je navek u nekom kolapsu iz nebitno kojih razloga. Dovoljno je i kiša da padne.

Međutim, čekanja koja me opasno nerviraju, a nekada i izbezume, su ona koja mi prirede ljudi. Da se razumemo, onih 15 akademskih minuta je još i ok ali sve preko toga, bez obaveštenja o razlogu kašnjenja ili promeni plana, je neprihvatljivo. Sada kada i klinci od 7 godina imaju mobilne, a vreme je i te kako skupo, teško je naći bilo kakvo opravdanje za izostanak jedne poruke ili kratkog poziva. Nisu nužna velika pisanja i priče, samo obaveštenje o razlogu. Kasnim, neću doći, iskrsao mi je problem, nebitno šta. Dve reči su dovoljne, zapravo, bilo kakva informacija.

Ne radi se tu samo o tome da se nečije vreme uzima olako. Mogu ga provesti u blejanju u Tv, dakle potpuno bez veze ali ću ga bez veze provesti opušteno i bez razmišljanja zašto neko ne dolazi i ne javlja se. Posebna je priča to da dajući osobi koju čekam prioritet nad drugim ljudima ili planovima stopiram svoj život. Kao u zaglavljenom kadru sam.

No, posebnu težinu imaju čekanja koja nas emotivno uzdrmaju i iscrpe. Jedno od njih mi se desilo pre dosta godina i po mnogo čemu odredilo moj budući odnos kao prema fenomenu čekanja, tako i iskazivanja ljubavi.

Bila sam tada na početku veze s muškarcem koji mi je bio zanimljiv i intrigantan. U prvoj vezi posle mnogo godina samoće. To ju je činilo dodatno izazovnom. Ali i činjenica da nismo živeli u istom gradu. A kad ste u vezi s nekim ko živi u drugom mestu to ume da bude prilično komplikovano. Posebno deo s viđanjem. Taj dan iščekujete, napetost raste i sve je prilično naelektrisano. Kad napokon padne dogovor – vidimo se sutra, taj dan dobije obeležje crvenog slova, nacionalnog praznika. Definitivno posebnog dana.

Pre podne, ubrzo po ustajanju i detaljnom sređivanju, skontala sam da mi on nije rekao u koje doba dolazi. Pomislim, ajde neću da zovem da ne ispadne da sam navalentna. Čovek nije voleo ništa nalik presiji. Ma nema veze, kad dođe doći će. Skulirana sam bila do podneva, ali tamo negde oko 3 od skuliranosti više nije bilo ni traga. Nervoza je rasla geometriskom progresijom. Oko 5 sam bila skroz na kraju živaca. Tada rešim da ga nazovem. Da znam na čemu sam. Bio je nedostupan. E tu sam već pukla.

Ideje su išle od onih da mu se nešto desilo do toga da se iz nekog razloga predomislio i da ne želi da dođe pa me ignoriše. Napisala sam mu neutralnu poruku tipa da se brinem što ga nema i ostala sama sa svojim mislima. Onim koje nikome nikada poželela ne bih.

Taj zadnji stadijum horora do uveče kada je napokon stigao odgovor, to nije za opisivanje jer adekvatnog opisa nema. Na kamari sve sumnje u sebe, sve nesigurnosti i sav repertoar negative koji ženski um može da smisli. Posebno um žene koja je predugo bila sama. To, i bes u naziranju.

Sadržaj poruke koja je stigla je odlučio ostatak naše veze. I odredio trenutak kada sam iz nje otišla. Glavom i dušom. (Formalni kraj je usledio nešto kasnije). Hladna, skoro preko bede napisana rečenica. Dosli su mu gosti pa zato nije mogao da dođe. Bez reči izvinjenja. Bez obrazloženja zašto je isključio mobilni. Baš ništa.

Tu sam se lepo isplakala najpre sebi oduška da dam. Tenzija je morala napolje. Bilo mi je kristalno jasno da je namerno bio nedostupan. Valjda se plašio da ću ga smarati zivkanjem i serijalom poruka. Loša procena, jako loša. Nije ukapirao da bi bilo kakvo obrazloženje promene plana, čak i laž, bilo bolje od izluđivanja koje mi je priredio. Nije ukapirao da sam vrlo pogrešna osoba za tu vrstu igara moći.

Na bezobrazno banalnu poruku sam odgovorila bez reči prekora. Znala sam da šta god da mu napišem ili kažem nisam dostojan rival da se s njim nadmudrujem. Znala sam da bi svejedno ispala zvocava žena bez razumevanja. I možda baš zato, zbog te svesti da sam gubitnik kako god se uzme u par minuta nestalo je sve bolećivosti i zebnje. Skoro cinično samoj sebi sam postavila pitanje – a je l’ ovo treba da bude slika ljubavi i razumevanja.

Pa ne baš. Ne moja slika.

Vrlo brzo bila sam potpuno smirena i krajnje rešena, nikada više mi niko ovo neće prirediti. Nema više čekanja i neizvesnosti u nedogled, emotivnog iskušavanja i nadjebavanja u dokazivanja ko je jači igrač. Nisam žena za to. Prepuštam pobedu drugoj strani u samom startu. A ja odoh dalje, tamo gde se od igara igra slagalica il’ jamb.

Mnogo kasnije, kada smo već davno bili bivši, ali u prijateljskom odnosu, on mi je valjda u vidu neke forme naknadnog izvinjenja rekao – ipak sam malo pogrešno procenio dokle smem da idem.

E, da si malo.

S nekim ljudima se ne valja igrati, ne zbog straha da će na igru biti prljavo odgovoreno, ne zbog toga. Na neke igre, neki ljudi se zatvore. Kao školjke, i ulaza više nema. Nikada.

S emocijama i dušom, nije se dobro igrati. Bar ne s mojom.

Ostavite odgovor