Kad dođu krizna vremena na svetlost dana isplivaju neke činjenice koje ljudi inače vrlo lako zaborave. Kad nam se desi vreme gde novac ne igra glavnu ulogu ostanemo suočeni s istinama na koje inače radije zatvaramo oči. Jbg nisu dovoljno kul.
Ko je u doba korone glavni igrač?
SELJAK
Neko bi mogao da priupita – da se niste vi gospođo malo zbunili, da nije ipak na prvom mestu lekar.
Pa da pojasnim.
Seljak je UVEK na prvom mestu. Bez njega nema hrane a bez nje nema NIČEG. Apsolutno ničeg.
Samo tu ima jedna caka – seljaku, prodavačici u radnji il’ pekari ne trebaju ni menadžeri ni marketing strategije. (Za hleb reklama ne treba).
Što je stvar od krucijalnijeg značaja to se o njoj manje priča.
Bombardovani reklamama za gluposti i trovani kojekakvim masthevovima koji služe uglavnom za pokazvanje moći, lako previđamo suštinske stvari. I ne samo to, opijeni šarenim lažama influenser tipa pljujemo po onima kojima opstanak dugujemo jer se ne uklapaju u namontiranu fotošopiranu sliku sveta.
Živimo u vreme u kome je sporedno i manje bitno, postalo glavno.
Ko su u doba korone važni igrači?
Majstori, mehaničari, vozači i svi oni nazovi OBIČNI RADNICI koji nam omogućavaju da funkcionišemo bez problema. (Kad nestane struje, ili je havarija s vodom, ko se kao bog gleda?)
Lekari, sestre, farmaceuti – da ne crtam zašto.
Da i cigići (od milošte) iz gradske čistoće – i opet da ne objašnjavam zašto.
Kad zagusti, treba nam hleba, mesa, povrća a ne veštački nokti i japansko iscrtavanje obrva ili put na Karibe i VIP loža na utakmici sezone.
Kad zagusti treba nam lekar a ne maneken, treba nam pumpadžija a ne pevač.
Kad zagusti u vodu padaju popularni fakulteti menadžer tipa i fensi zanimanja.
Kad zagusti onda se setimo ko je na vrhu lestvice života. Od koga zavisi opstanak.
A možda krizna vremena zato i postoje, kad zaboravimo se podsetimo. Prvo život, pa onda zabava.
Ako se stvari okrenu ume i život da se izokrene.
Tačno i s merom
Hvala, trudim se…